Već nekoliko godina u planu akcija imamo Velebit, ali nikako da realizujemo ovaj pohod. Konačno, ovog vikenda, u saradnji sa prijateljima, planinarima iz rožajskog PK „Ahmica“ i samostalnim planinarima iz Slavonske Požege i Zagreba, posjetili smo Velebit. I dogovorili, ovo je samo početak priče zvane Velebit, jer ova planina ima toliko toga što treba obići, vidjeti, popeti…

Datum: 27.-29. maj 2016.;
Planina: Velebit-Hrvatska;
Vrh: Vaganski vrh 1757 mnv;
Savladana visinska razlika: 2100 m;
Pređena distanca: 32 km;
Trajanje ture: 13 sati;
Učesnici iz CG: Gaša Kalač, Kokan Luboder (PK Ahmica-Rožaje), Nataša Zlatičanin, Zoran Prljević, Milan Radović (Visokogorci CG);

Velebit je najduža planina Hrvatske i Dinarskog gorja. Proteže se dužinom od 145 km prateći jadransku liniju i odvajajući morsku obalu od ličke visoravni. Poprečna širina ovog impresivnog masiva je od 10 do najviše 30 km. Najviši vrh Velebita je Vaganski vrh, visok 1757 mnm i nalazi se u području Južnog Velebita. Velebit je bogat jamama od kojih su najdublje u regiji Sjevernog Velebita.

Kiša nas je spriječila da akciju na najviši vrh Velebita realizujemo početkom maja pa je odlažemo za poslednji vikend u maju. U Hrvatskoj je i praznik koji prethodi ovom vikendu tako da su se, konačno, poklopile sve kockice za realizaciju dogovora sa planinarima iz Požege i Zagreba kojima se, u petak 27. maja oko 19 h pridružuje trojac iz Podgorice i dvojac iz Rožaja u malom mjestu na dalmatinskoj obali Starigrad Paklenica.

Ovo mjesto, u turističkim prospektima nazivaju „tamo gdje planina dotiče more“. I bukvalno je tako, onaj koji voli more, planinarenje i alpinizam ima sve to u ovom jedinstvenom mjestu. Tu su lijepe plaže i kristalno čisto more, a odmah tu, na par kilometara od obale je jedno od najljepših penjališta, Paklenica, koje posjećuju sportski penjači i alpinisti iz cijelog svijeta. Zaleđe Velebita sa najvišim vrhovima Vaganski vrh, Sveto brdo i drugim, pruža odlične uslove za planinarenje. Ljubitelji brdskog biciklizma, takođe, ovdje mogu naći svoj raj.

Nakon šestočasovne vožnje nismo bili umorni jer je raspoloženje tokom puta bilo dobro, kao i uvijek kad se odlazi na planinu, a dočekuju nas raspoloženi i prijatni prijatelji, planinari iz Slavonije i Zagreba. Oni su rezervisali privatni smještaj u kući u blizini obale, ali i ulaza u nacionalni park Paklenica, tako da se, odmah po dolasku smještamo u sobe i kreće druženje. Domaćica Milena Knežević je jako ljubazna i potrudila se da se osjećamo kao kod svoje kuće. Upoznajemo i Slovenke iz Ljubljane i Vrhnike koje tu često dolaze na svojim moćnim motorima. Avanturisti različitih interesovanja uvijek lako nađu zajednički jezik jer je adrenalin nešto što ne poznaje razlike…

Druženje neću posebno opisivati jer to treba doživljeti. Jedan od onih elemenata koji planinare odvajaju od svih drugih kategorija ljudi. Reći ću još samo to da je orada na gradele bila, malo je reći izvrsna. Majstoru svaka čast… Dogovaramo rano ustajanje i polazak od kuće autima u 6 h. Čeka nas naporna tura.

Dogovor je ispoštovan. Svi se u 6 sati pakujemo u tri auta i ubrzo plaćamo ulazak u nacionalni park Paklenica, parkiramo se i krećemo na uspon u 6,20 h. Prvi penjači opremljeni užarijom i kompletima polako se pripremaju za svoje smjerove. Dan je idealan. Idemo uz rijeku Veliku Paklenicu širokom stazom. Moćne stijene su svuda oko nas, stotine uređenih smjerova različitih težina. Ubrzo nam se otvara prekrasan pogled na Anića kuk, najveću i najpoznatiju stijenu u Hrvatskoj. Vidimo jednog alpinistu koji penje jedan od najtežih smjerova u stijeni. Pravimo par fotografija i nastavljamo klancem Velike Paklenice stazom koja konstantno vodi naviše. Sa druge strane rijeke je lijepa zaravan, čuvena Anića luka na kojoj su alpinisti podizali svoj kamp onih godina kada su otkrivani smjerovi u ovoj moćnoj stijeni.

Nastavljamo prilično usiljenim maršom dugačkom kotlinom do planinarskog doma Paklenica. Kokan i još dvojica drugara nisu ispratili ritam i oni su odlučili da se njihovo planinarenje završi u planinarskom domu. Mi, bez zadržavanja nastavljamo dalje. Dogovor je bio da se penjemo Lipom stazom koja je zahtjevnija ali i atraktivnija ali smo promašili ulaz pa smo nastavili, neplanirano, uspon Bukovom stazom prema planinarskom skloništu Struge. Staza dobrim dijelom vodi kroz bukovu šumu tako da je savladavanje uspona u tom dijelu prijatno. U gornjem dijelu nas dočekuje golet, stijena, sipar i kras pa pod uticajem jakog sunca i napredovanje postaje zahtjevnije. Ali, ritam je dobar i svi u ekipi dobro prate.

Kod skloništa na 1400 m pravimo pauzu za doručak i odmor i potom nastavljamo nekih dvadesetak minuta do izvora Marasovac gdje obnavljamo zalihe vode i energije. Ostaje završni dio gdje je visinska razlika svega 300 metara ali je traverza jako duga tako da nas je visina stalno dovodila u zabludu jer smo očekivali da vrh samo što nije tu. Posebno kada smo vidjeli da u dijelu gdje staza vodi padinama Babina gubimo na visini. Ali, nijesmo previše bili frustrirani tom činjenicom obzirom da nam je sa te traverze pucao odličan pogled na Maslenicu, Ugljan u zadarsku okolinu.

Na najviši vrh Velebita stižemo u 12,20 h, šest sati nakon polaska. Na vrhu zatičemo veliki broj planinara koji uživa u lijepom danu i lijepoj prirodi. Planinar iz Zagreba me prepoznaje i dolazi da se pozdravi. Kratak razgovor i oni odlaze prema Svetom brdu i dalje, a već su par dana na Velebitu i prešli su preko 100 km po vrhovima ove planine. Vaganski vrh je široko, oblo, zatravljeno tjeme tako da ne odaje utisak najvišeg vrha ali je pogled impresivan. Na jednoj strani već opisani pogled na Dalmaciju a na drugoj je Lika sa Gospićem u daljini. I pogled sa vrha i sve ono što smo vidjeli na stazi do njega vrijede značajnog napora…

Uživamo na vrhu gotovo sat vremena pa krećemo, istom stazom, nazad. Sati su prolazili, sunce je tonulo na zapad u more, koraci su sve više bili mehanički a u glavi samo jedna misao: pivo u planinarskom domu. I, u tom ritmu i sa tim mislima stižemo u dom. Niko nije gledao na sat, jer pivo je, kao što je to uvijek u takvim okolnostima slučaj, bilo vrijedno najvećeg mogućeg uživanja…

Trinaest sati od momenta kada smo krenuli na uspon, stižemo na istu tačku, na parking pored ulaza u nacionalni park. Čekajući da svi pristignu, sjedio sam na klupi i uživao gledajući jednu djevojku kako graciozno i sa velikom dozom sigurnosti i iskustva savlađuje veoma zahtjevanu smjer…

Treba li reći da je zadovoljstvo ostvarenim usponom nastavljeno druženjem u Staromgradu uz čobanac spremljen u Slavoniji i donijet za tu priliku i hladnim Ožujskim. Raspoloženje je, barem meni, malo pokvario poraz na penale Atletika u finalu lige šampiona, ali samo na kratko…

Ujutru, dok su ostali ispijali kafu i doručkovali, ja sam otišao na plažu i dobrih pola sata proveo kupajući se u bistroj, ali još uvijek prohladnoj vodi. Zažalio sam što nismo ponijeli penjačku opremu da probamo neku smjer ali, to ostaje za drugi put. Jer ovdje, svakako, vrijedi doći ponovo.

Oko podne se pozdravljamo sa našim prijateljima, domaćinima i krećemo nazad. Uslijedio je obilazak Mostara i ćevapi pored Starog mosta, a nešto kasnije i pivo kod Igora u Trebinju…

Sve u svemu, vikend koji će se pamtiti, vikend koji je donio nove vidike, nova prijateljstva i novu pozitivnu energiju za lakše korake po ravnom, korake po bogazama koje život istura pred nas sa svakim novim buđenjem…

Na kraju ove priče želim iskreno da se zahvalim našim prijateljima koji su nas ljudski i prijateljski dočekali i ugostili i koji su se zaista potrudili da se osjećamo ugodno i da nam ovo druženje i planinarenje ostanu u trajnoj uspomeni. Posebno doktoru Dariu iz Požege i Zdravku iz Zagreba ali i svim članovima ekipe. Naravno, ne treba naglašavati da ćemo se i mi potruditi da se i oni kod nas osjećaju jednako dobro, prvom prilikom, na našim planinama.

Milan Radović

Velebit (Vaganski vrh 1757m) 27.-29.05.2016.