Koja je vaša prva pomisao na Prokletije? Moja je kako smo mali i prolazni. Danima sam se pitala, ako svaki čovjek mora u nešto vjerovati, šta je to u šta ja vjerujem? To je planina. Ona je moj Bog, moja vjera, moja ljubav.
I dan
Ništa me tako ne povrati u život kao kasni dolazak petkom (nakon urbanog haosa i nervoznih ljudi koji pokušavaju naći sebe, a traže se na pogrešnim mjestima) u podnožje nekog gorostasa. Ovaj put to je bila Grbaja. Neobično hladna septembarska noć, nagovještavala je predivan sjutrašnji dan. Paljenje vatre, neobavezno ćaskanje, planovi za sjutra, priprema za odmor i rano ustajanje. Isčekivanje jutra za polazak na vrh, meni do tada nepoznatog imena, donosi malo sna i puno snage i volje za rani polazak. Tog jutra, negdje oko 4h, probudilo me je kucanje na prozoru planinarskog doma “ Branko Kotlajić” ili popularno “planinarski dom Radnčkog” i ništa mi ne bi bilo čudno da to nije bio 2. sprat J. U tom trenutku u spavaonicu doma uskočiše vrijedni planinari iz Beograda, koje smo i očekivali. Za njih, taj vikend je bio jedan od istorijskih u postojanju njihovog kluba.
Datum: Subota, 22.09.2012.
Planina: Vojušit 2210 mnm;
Učesnici: Boris Čelebić, Milena Krasić, Marina Đurović
Jutro je bilo iznenađujuće hladno, slana je pokrila sve okolo, ali na naše iznenađenje, odmah ispred doma pozdravilo nas je vilino kolo livadskih šampinjona od kojih se kasnije i čorba napravila.
Puna neke želje da idem ka tom vrhu, budila sam i gurala Milenu i Borisa, koji su bili vidno nevoljni da krenu. Napokon, doručkovasmo nešto na “trećoj livadi” Grbaje i lagano krenusmo.
Karta (turistička karta) pokazuje da staza vodi lijevo od periodičnog potoka, što će se malo kasnije ispostaviti da nije baš bilo vjerodostojno prikazano na istoj. Prelazeći par vododerina (u desno) i strmih bukovih šuma, nailazimo na pravi put. Iako karta nije dobro prikazala put, bilo mi je milo što sam prošla tim strmim bukovim šumama i naišla na 11 mladica tise, što mi je dalo nadu da se priroda ne da.
Nakon laganog uspona od 20-tak minuta, izlazimo na livadu koja je sa obje strane opasana vrhovima. Ona nagovještava da je katun Vojuša blizu. Prelazimo granicu, slikamo se kod prepoznatljivog graničnog kamena CФРJ i nastavljamo dalje. Do ovog vrha staza nije markirana. Kako imamo cijeli dan, htjeli smo se voditi intuicijom i dosadašnjim znanjem i iskustvom. Milena analizira put kojim ćemo krenuti i sa livade, na kojoj se skuplja kameniti materijal sa vododerina Popadije, skrećemo lijevo. Cilj nam je jedna livada na desnoj strani od stijene koja se otvara ispred nas.
Uočavamo stazu, najvjerovatnije utabanu od stoke koja je tuda izlazila na ispašu. Staza ispod te stijene vodi i na lijevu i na desnu stranu. Odlučujemo se za desno, iako i lijevo nije greška što smo provjerili u povratku. Od ciljane livade lagano travnato-krševitim terenom krećemo se u pravcu u kojem se nalazi Grbaja. Kada smo ugledali prevoj sa kojeg se pruža predivan pogled na tu čarobnu dolinu, znali smo da smo na pravom putu. Kada smo se okrenuli na drugu stranu, dočekala nas je okomita stijena i u tom trenutku nam se učinilo da nam jasno daje do znanja da ne možemo dalje.
Naravno, Borisova radoznalost i sindrom novog vrha, našli su put do cilja. Dalje nastavljamo opreznije po travnatim policama koje su u ovom periodu bile mokre i prekrivene tankim slojem leda i siparima koje vegetacija nije dobro uhvatila. Dalje nas dočekuju strmije travnate police koje vode do samog vrha. A na vrhu…Jedan od nanevjerovatnijih pogleda koji će, sigurna sam, ako posjetite ovaj vrh, da vam dugo ostane u sjećanju.
NAPOMENA:
– Kada se odlučite da posjetite ovaj vrh, polazna tačka bi trebalo da vam bude jedan put (ili vododerina) sa desne strane prije ulaska u treću livadu. Da ste na pravom putu, znaćete jer dolazite brzo do velikog sipara kojim se penjete i nastavljate dalje stazom ka katunu Vojuša. Od katuna nema staze ka vrhu.
– U periodu iznenadnog mržnjenja mokrih stijena, naiđe i period otopljavanja ledenica. To sa sobom donosi mokre travnate police i pucanje stijena. S toga, uvijek nosite kacigu i budite na oprezu.
II dan
Neko, ko je ljubitelj prirode, poštovaoc planine ali ne i iskusni planinar, rekao bi vam- Karanfile shvatite ozbiljno. Zamisao tog, 23.09.2012. godine, je bila sa se popenje Sjeverni i Veliki vrh Karanfila, da se prođu Šuplja vrata, a zatim da se uputimo ka Očnjaku. Dvije trećine ove zamisli su uspješno ispunjene. Iako se dugo “vagalo” da li ima vremena i za Očnjak, složili smo se da ipak ne treba trčati, forsirati se, a ne uživati u tome onako kako bi trebalo, jer i dan je bio na izmaku…
Datum: Nedelja , 23.09.2012.
Planina: Karanfili- Sjeverni vrh 2460 mnm i Veliki vrh 2490 mnv
Učesnici: Boris Čelebić, Milena Krasić, Marina Đurović, Ivana Šuković, Duško Bošković , Brano Šćekić, Slavoljub Šarić.
Staza počine sa “drugom livadom” Grbaje, gdje postoji oznaka koja jasno daje do znanja gdje skrenuti. Staza je dobro markirana, vodi kroz listopadnu šumu, pa četinarsku sve do kamenite doline u kojoj spavaju lednici. Na kraju te kamenite doline čekaju vas Krošnjina vrata. Stijena ispred Krošnjinih vrata je pristupačna, ali ukoliko je mokra, budite oprezni. Sa druge strane vrata otvara se predivan pogled na Albanske Alpe. Na moje veliko iznenađenje, misleći da nema nekih zahtjevnih detalja, sa Krošnjinih vrata kada krenete ka vrhu dočekuje vas stijena. Jeste da su u pitanju 3 ili 4 koraka ali su po meni, ta 3-4 koraka i najvažnija na ovom putu. Budite oprezni. Ostalim dijelom nastavljaju se vrlo strme travnate police u kombinaciji sa stijenovitim detaljima.
Stižemo na Sjeverni vrh, sreća, radost, uživancija. Odlučujem da ostanem tu i upijam ljepotu stijene u netaknutih vrhova, dok se moja ekipa odlučuje da posjeti i Veliki vrh.
Pri silasku, prošli smo kroz Šuplja vrata, kroz sipare Ljubokuća i stazom koja se veze za put ka Očnjaku spustili u dolinu. U domu nas je čekala divna večera i divni ljudi. Uživali smo, družili se i u jednom trenutku planinarski dom je bio osvijetljen nizovima diodicaJ .
Za taj čarobni momenat zaslužni su Zoran Prljević koji je uvodio struju, gospođa Vera Radanović, koja se starala da svi budemo siti i spremala nam predivna jela, kao i Aleksandar Tijanić i Saša Milenković, koji su se potrudili da sami ambijent doma izgleda bolje i naravno, generalni sekretar Visokogoraca Milan Radović i Predsjednik PK Radnički , Tihomir Vojnović, koji su sjedinili ljude u ovoj plemenitoj zajedničkoj akciji.
Živjeli!
Marina Đurović
Vojušit, 2210m i Karafili – Sjeverni, 2460m i Veliki vrh, 2490m) 22/23.09.2012.
Vaši komentari