Vrsuta se uzdiže između Sutomora i crmničkog zaleđa i predstavlja nastavak planinskog lanca od Rumije prema Sozini. Tipična je primorska planina. Obzirom da smo imali samo jedan dan na raspolaganju za planinarske aktivnosti, odlučili smo se za ovo brdo.

Datum: 08.01.2012.;

Planina: Vrsuta 1183 mnv;

Savladana visinska razlika: 1100 m;

Učesnici: Boris Čelebić, Aleksandar Đajić, Milan Radović i Grujo Gojačanin (PSK Prekornica);

 Nakon božićnih trpeza i pretjerivanja u jelu i piću Boris, Đaja i ja odlučujemo da se malo šetamo po planini drugog dana Božića. Pridružuje nam se član danilovgradske Prekornice Grujo Gojačanin. Ostala naša ekipa je na raznim stranama, neko još slavi, neko je na drugoj planini, neko je u inostranstvu.

Stižemo u Sutomore i nakon nekoliko uzaludnih pokušaja da autom pronađemo prilaz stazi koja kreće iz naselja u brdu, vraćamo se na parking pored pruge, pakujemo, i u 6,20 h krećemo uličicama urbanistički divljeg naselja u kome, izgleda, niko ne živi van turističke sezone. Naravno, promašujemo. Kasnije, u povratku otkrivamo prilaz stazi, ali na žalost ona nije obilježena u tom dijelu naselja pa lavirint ulica čini prilično komplikovanim pronalaženje starta pješačke staze koju su sagradili Austrijanci tokom svoje vladavine crnogorskim primorjem. Prilaz ide iz centra Sutomora, prođe se ispod podvožnjaka (pruge), i odmah nakon prolaska kroz ovaj tunel, skrene se lijevo i ulicom pored pekare krene uz brdo. Na kraju te ulice, na samom kraju naselja postoji tabla sa oznakom početka staze. Tu se može naći par parking mjesta za auta.

Mi griješimo, krećemo desno i kroz naselje se upućujemo prema padinama Vrsute. Ispred jedne kuće zatičemo jednog ranoranioca koji nam saopštava da smo promašili ali i da tuda uz malo snalaženja možemo izaći na stazu. Prolazimo kroz maslinjake, kroz vododerine i potoke, šumu i kamenjar i stižemo do visokonaponskog dalekovoda odakle nam se otvara širok pogled prema obali ali i uz planinu, tako da sad već vidimo najkraću varijantu do staze. Konačno pronalazimo stazu, i sad je već lakše. Na dosta mjesta je staza zarasla, a pošto vodi prilično dugačkim traverzama cik-cak uz padinu, često je prečamo i tako dobijamo na visini dosta brzo. Đaja se usekava uz jednu stijenu, i odozgo nam saopštava da imamo široku stazu sa desne strane stijene. Kasno, i mi smo već u stijeni i ne isplati nam se vraćati. Pogled na barsku rivijeru sve vrijeme je fantastičan. Pažnju privlači veliki teretni brod koji čeka na uplovljavanje u luku.

Izlazimo na plato između Vrsute i Sozine i okrećemo desno uz padine Vrsute. Najprije kroz šumu, pa onda širokom padinom idemo direktno prema grebenu. Staza nije markirana, ali, ako se potrefi start, nema nikakvih problema sa snalaženjem. Ostaci snijega svjedoče da ga je i ovdje bilo do prije par dana ali da je nekoliko zadnjih sunčanih dana uticalo da se on otopi. Sa ovog dijela uspona se otvara pogled na cijelo barsko polje i veliki dio obale prema Ulcinju. Boris i Đaja su prilično odmakli naprijed, ja idem malo sporije zbog Gruja koji ne želi da previše forsira prateći ljude koji se spremaju za vrhunski planinarski izazov. Sa grebena se otvara fantastičan pogled na Crmnicu koji dobija punu dimenziju na samom vrhu. Na, ovog puta, vjetroviti i hladni vrh Vrsute stižemo u 10,15 h, što znači da nam je trebalo oko 3 sata za savladavanje visinske razlike od 1100 metara. Krenuli smo skoro sa nivoa mora, tačnije sa pedesetak metara iznad mora.

Pronalazimo zavjetrinu za doručak, slatkiše i uživanje u pogledu na Skadarsko jezero, Podgoricu, Skadar i veličanstveni vijenac Prokletija. Čini se da je pogled ljepši nego sa Rumije. Pravimo nekoliko fotografija na zaravnjenom vrhu Vrsute koji se koristi kao heliodrom, ne znam u koje svrhe ako ne za pilotske vježbe.

Boris i Đaja odlučuju da sa vrha krenu na drugu stranu, prema prevoju Sutorman i dalje do Virpazara, što je prilično zahtjevan poduhvat, obzirom na veliku udaljenost. Grujo i ja krećemo nazad prema Sutomoru, ovog puta koristeći stazu sve vrijeme. Ne žurimo da ne bi u Virpazaru čekali dvojac na relaciji Sutomore-Vrsuta-Virpazar. Dio staze koji smo jutros promašili je prilično zanimljiv, osim jednog detalja. Najprije nailazimo na ostatke velike austrijske građevine, očigledno vojnog objekta-karaule, a ispod nje kaptažu-izvor iz istog perioda i na njoj česmu koja je u funkciji. Ali, nešto ispod, pred samim ulazom u naselje, dočekuje nas velika količina smeća u potoku. Da li se sa ovim mogu sačekivati turisti i upućivati ovom stazom koja se koristi kao pristup Primorskoj planinarskoj transverzali koja ide od Rumije do Orjena? Da li će ikada, ova država, poštovati sopstvenu odluku o dodavanju epiteta „ekološka“?

Na Virpazar stižemo skoro u isto vrijeme kada i Boris i Đaja koji su se sa Sutormana spustili starim putem koji spaja Bar i Virpazar.

Po starom, dobrom običaju, sa po jednim pivcem (naš gost čajem) u Virpazaru zalivamo današnji boravak u planini. Do novog uspona, naredni put ozbiljnijeg, ostajte nam zdravi, veseli i uz brdo brzi.

Milan Radović