Lavirint Maganika jedan je od najvećih planinarskih izazova u Crnoj Gori, bilo da je u pitanju ljetnja bilo zimska akcija. Njegova specifična i raznolika »arhitektura«, pruža različite mogućnosti, različite vrhove i smjerove. Ovo je priča o novom, prvenstvenom smjeru na njegov najviši vrh, Međeđi vrh, koji smo prepenjali sedamnaestog marta i dali mu ime »Vukadin«…

Datum: 17.03.2012.

Ruta: Gornja Rovca 850 m – Granica 1150 m – katun Poljana 1600 m – Međeđi vrh 2139 m – katun Maganik 1580 m – katun  Poljana –  Granica – Gornja Rovca

Visinska razlika: 1400 m

Vrijeme provedeno na usponu: 13 h (7  h  do vrha)

Vremenske prilike: vedar i sunčan dan, jako toplo

Visina snijeznog pokrivaca: 30-200 cm

Vođa uspona: Dragan Bulatović

Učesnici: Radisav Rakočević, Duško Bošković i Dragan Bulatović

Visokogorci  Crne Gore izveli su  još jedan uspješan uspon na Međeđi vrh 2139 m, najviši vrh u planinskom masivu Maganika. U skladu sa dogovorom krenuli smo u 4 sata Radisav i ja iz Klašina, a Duško iz Podgorice. Kolima nijesmo mogli dalje od Gornjih Rovaca, gdje smo ih ostavili i u 5 h i 40 min i krenuli uobičajenom rutom preko Mačišta i sela Granica prema Maganiku. Nakon gotovo četiri sata stigli smo na katun Poljana koji se nalazi na nadmorskoj visini od 1600 m. Tu smo napravili kraću pauzu okrijepili se »guaranom«, narandžama  i suvim voćem, pa  nastavili dalje u pravcu Međeđeg vrha. Ovoga puta peli smo prvenstvenim smjerom kome smo dali ime »Vukadin«  (prikazanim na slici) direktno iz katuna prema prevoju između Malog i Međeđeg vrha. Nakon savladavanja veoma strmog sipara prekrivenog debelim slojem snijega stigli smo do kuloara koji vodi na prevoj, međutim ispostavilo se da u njemu nema dovoljno snijega, te da u gornjem dijelu postoji visoka stjenovita kaskada, zato smo odlučili dalje peti lijevom stranom pored kuloara i pokušati izaći na prevoj. U prvi mah je izgledalo jednostavnije nego što se kasnije ispostavilo. U pitanju je bio miks (stijena, trava, snijeg) sa nekoliko zahtjevnih alpinističkih detalja koji  su zahtijevali  dobru koncentraciju, tim prije što smo solirali. Uveliko se približavalo podne, pa je ono malo snijega što se zadržalo u tom dijelu omekšalo i nije baš ulivalo povjerenje, zato smo se kad god je bilo moguće više držali suve stijene. Pošto smo izašli na prevoj preostao nam je lakši dio posla koji se sastojao iz 30-ak minuta ugodnog penjanja grebenom  Međeđeg vrha. U 12 h i 45 minuta, nakon sedam sati napornog penjanja, čestitali smo jedni drugima još jedan uspješan uspon. Centralna pozicija Maganika i dobro vrijeme omogućili su  nam  jasne i prekrasne  poglede na sve crnogorske planine. Sa vrha smo se strmim kuloarom spustili   direktno  u Maganički katun, a onda nastavili dalje prema katunu Poljana i selu Granica. Kod auta smo stigli u 6 h i 45 min., poslije 13 sati napornog planinarenja iscrpljeni,  ali veoma zadovoljni  obavljenim poslom. Bio je ovo još jedan dobar trening za  „Visokogorce“ u okviru priprema za pohod na Aljasku.                                                                                                                                                                

                                                                                                               dr Dragan Bulatović