Sjeveroistočno od Podgorice proteže se skupina planina pod zajedničkim nazivom Kučke planine. Kučke planine su ograničene sa istoka i jugoistoka rijekom Cijevnom i državnom granicom prema Albaniji, sa jugozapada Ćemovskim poljem, sa zapada rijekom Moračom, sa sjevera i sjeveroistoka Malom rijekom i dolinom Veruše. Reljef je bogat kraškim oblicima. Najviši vrh je Surdup, 2184 mnv. Ima 14 vrhova preko 2000 metara. U ovom masivu nalaze se 2 planinska jezera: Bukumirsko i Rikavačko jezero. Naš cilj ovoga puta je bio vrh Žijovo, po kome cijeli masiv Kučkih planina mnogi nazivaju tako, visine 2131 mnv.

Datum: 17.-18.12.2011.;

Masiv: Kučke planine;

Vrh: Žijovo, 2131 mnv;

Učesnici: Milena Krasić, Marko Rešetar, Boris Čelebić (Lisac 1609 m), Milan Radović (Žijovo, visinska tačka 2070 m), Zoran Prljević (vrh 2131 m);

Zimska sezona je otvorena! Prtili smo snijeg, savladali veliku visinsku razliku, imali vjetar, mraz, sve uslove za dobar trening za ono što nas čeka na majskoj ekspediciji na Denaliju.

U subotu popodne Zoran i ja krećemo za Kuče. Cilj nam je selo Poda gdje je Zoran uzeo ključ od vikendice svog prijatelja. Na Kržanji točimo vodu i Zoranovom Vitarom stižemo do Poda, iako je poslednjih par stotina metara puta zaledilo. Snijega je oko desetak santimetara. Nešto kasnije nam se priključuju Milena, Marko i Boris, pa druženje traje skoro do ponoći.

Nismo baš vrijedni, ustajemo tek oko 8,30 h. Marko mora na posao u drugu smjenu, Borisa još drma žestoka prehlada, pa odlučuju da penju brdo iznad kuće koje se zove Lisac, visine 1609 m, a Zoran i ja se odlučujemo za malo težu varijantu, uspon na vrh Žijovo koji je prilično udaljen. Krećemo u 9,20 h, nadmorska visina oko 1300 m.  U obližnjem katunu zatičemo lovce, a jedan pas kome je očigledno dosadilo da juri zečeve po šumama i šikarama Kuča, kreće za nama i prati nas cijelo vrijeme uspona. Krećemo kroz šumu pa prilično eksponiranom padinom prema krajnjoj tački grebena Lisca iznad katuna kako bi se sa tog vrha bolje orjentisali i analizirali teren. Teškoće nam predstavlja snijeg debljine desetak santimetara i užasno težak teren, jer tuda kuda smo krenuli nema staze i ne ide čak ni divljač. Izlazimo na planirani vrh visine 1580 m. Vidimo prilično udaljeni masiv Žijova. Do njega treba proći zahtjevan teren, spustiti se kroz dubodioline, vrtače i šume, sa oštrim stijenama i kamenjem. Ne obeshrabruje nas takav teren, ovi uslovi su  prilično dobri za treniranje volje kao jednog od najznačajnijih faktora za uspjeh na ekspediciji koja nas očekuje na najhladnijoj planini svijeta.

Nailazimo na davno napuštene katune ispod Viljenice i Pločnika, pa zavijamo lijevo, ponovo kroz šumu, bukovu i borovu, stižemo u podnožje Žijova sa jugozapadne strane. Biramo stazu koje nema, vjetar i mraz pojačavaju, ali napredujemo. Na grebenu hvatamo malo dobrog pogleda prema ostalom masivu Kučkih planina i Prokletijama, ali se ubrzo navlači niska oblačnost i zatvara nam pogled. Vjetar je na grebenu prilično jak, i oduvao je novi snijeg, tako da je ostao čisti led. Zoran ima dereze, ja ih nisam ponio i imam probleme. Na traverziranju jedne strme padine okliznuo sam se i zaustavio par metara ispod. Odlučujem da odustanem, na pedesetak metara visinskih ispod vrha. Sklanjam se u kakav takav zaklon i čekam da Zoran stigne do kutije na vrhu, slika se sa našim današnjim pratiocem i vrati se. U 13,55 h Zoran je na vrhu. Kreće nazad odmah, a za tih petnaestak minuta čekanja prilično sam se smrzao. Spuštanje zaleđenom padinom mi je palo prilično teško iako se Zoran trudio da derezama napravi kakve takve stopnike u ledu.

U podnožju Žijova odlučujemo da promijenimo stazu, i idemo desno od jednog grebena koji razdvaja dva katuna. Prvi dio imamo stazu, ali je u šumi gubimo i opet imamo iste probleme. U jednom momentu shvatamo da smo odabrali duži, a ništa lakši put.  No, i na ovoj i svim narednim  turama u sklopu priprema za veliki izazov kakav je najviši vrh Sjeverne Amerike, ne tražimo lakši put. Naprotiv. Probijamo se do katuna Ptikalj nadmorske visine 1190 m, u kome postoje aktivne kolibe, čak i nekoliko vikendica. Vraćanje preko grebena Lisca ne bi bio pametan potez pa idemo putem koji je mnogo duža, ali lakša varijanta povratka. Ponovo se penjemo prilično visoko do prevoja sa koga se pruža fantastičan pogled na Podgoricu. Obzirom da je mrak odavno pao, svjetla grada u dolini djeluju opuštajuće, ali bol u koljenima zbog hodanja teškim terenom je prilično jak.

Na početnu tačku stižemo u 17,30 h. Preko 8 sati intezivnog hoda, praktično bez pauze i pređene velike kilometraže, za prvu pravu zimsku turu u ovoj sezoni, nije loše.

Milan Radović